SANJARENJE – PRIČA IZ TEREZINA

Predstava je posvećena Erni i Todoru Jelić

plakatScenario i režija: Nenad Čolić

Glumci: Maša Jelić, Dejan Stojković, Jelena Martinović, Marko Potkonjak, Ranko Trifković

Senografija i kostim: Ivana Čolić

Operativni Direktor: Dubravka Vujinović

Dizajn plakata i programa: Ivana Čolić

Izbor teksta: Nenad Čolić i Maša Jelić

Muzički izbor i aranžmani: Plavo pozorište

Jedna glumica Plavog pozorišta je u svojoj porodici imala iskustvo susreta sa posledicama stradanja jevrejskog naroda. Njena baka i njen deka su preživeli Holokaust. To je ostavilo trag u njenim sećanjima iz detinjstva i ona je želela da prevede ta sećanja na jezik glumačkog izraza. To je bio početni impuls za proces rada, koji je trajao nešto vise od godinu dana i u koji su ubrzo bili uključeni i ostali članovi pozorišta. Rezultat tog procesa je predstava SANJARENJE – PRIČA IZ TEREZINA. Ta predstava je pokušaj senzibiliziranja jevrejskog pitanja kroz jedan drugačiji odnos Jevreja prema Hristu. Takav odnos dovodi i do drugačijeg ishoda od onog kakav je u mitu. To je jedna fantastična priča iz logora Terezin, koji je poznat po tome što su u taj logor bili odvođeni istaknuti članovi jevrejske zajednice. U tu izmišljenu priču mi smo spustili Hanu Arent, Karla Marksa i Barabasa, kao istaknute predstavnike jevrejskog naroda i napravili jedno scensko-muzičko delo, bazirano na duhovnim i svetovnim jevrejskim pesmama. Rad na ovoj predstavi za nas je bio neka vrsta našeg duga prema čovečanstvu, čovečanstvu koje u svojoj istoriji prepunoj tragedija, ima jedno tako neshvatljivo mesto kao što je Holokaust.

Moja sećanja na baku i deku uvek su vezana za osećanje ljubavi prema životu, neko osećanje dostojanstvenosti življenja i vedrine duha, spokoja i zaštićenosti. Znala sam da su peživeli Holokaust, da su preživeli užase logora i gubitak svih svojih najmilijih. Izabrali su da promene svoja imena i zauvek izbrišu prošlost, da bi život išao dalje, život u kome se rodio moj otac i iz kojeg ih ja pamtim. Ali pamtim i da sam oduvek prećutno znala da sa one strane postoji tajna o kojoj se ne sme govoriti, mrak u koji se ne sme zalaziti, kao zalog tog života. Mnogo godina kasnije, sada, kada njih odavno vise nema, poželela sam da kroz rad na predstavi, prestupim tu nevidljivu zabranu. Ono što nisam znala je da će taj prestup toliko boleti, ali i da će osloboditi moje osećanje sebe, mog života.

Maša Jelić

pozorišna laboratorija